Već dugo nisam planinarila, od rujna prošle godine… Malo škola, malo mi se nije dalo, dogodilo se i jedno lijepo putovanje, i tako su prošli mjeseci… Imam još nekih planinarskih tura, a i jedno putovanje iz prošle godine o kojima bih vam željela pisati. Ali, da ponekad budem aktualna odlučila sam ovaj post posvetiti „Zimskom usponu na Viševicu“ koji već 18 put organizira Planinarsko društvo „Strilež“ iz Crikvenice. 

U hladno nedjeljno jutro baš i nije bilo neke volje za dizanjem iz toplog kreveta, ali ipak smo se dobrih sat vremena kasnije od plana, mama, tata, braco i ja uputili u Gorski kotar. Preko Rijeke i Fužina oko 10 sati stigli smo na visoravan Ravno, gdje se nalazi Planinarski dom „Vagabundina koliba“ (864 m) kod kojeg je početak pohoda.

Većina planinara već je krenula, a mi smo među zadnjima uplatili kotizaciju od 10 kn, za koju smo dobili kartončić za ovjeru pohoda i čašu kuhanog vina. Auto smo parkirali nekih petstotinjak metara dalje, u smjeru Liča i krenuli u pohode Viševici. 

Staza nije posebno zahtjevna, u vršnom djelu je zasnježena, dužine oko 5,5 km, a potrebno je svladati visinsku razliku od 564 metra. Odmah na početku da najavim, to je bio poseban planinarski dan moga brace, koji je odmah krenuo u jakom ritmu i  nije bilo jednostavno sustizati ga.

Najprije staza vodi makadamskom cestom, gdje kod jedne kuće za odmor skreće ulijevo na šumsku stazu, kojom se kroz lijepu bukovu šumu umjerenim usponom ponovno dolazi do ceste. Iako je jako hladno, brzo smo se ugrijali, a u tome su nam pomogle i sunčeve zrake koje su se probijale kroz gole krošnje stabala.  

Planinarski dom "Vagabundina koliba" (864 m) na Ravnom

Najprije po makadamskoj cesti

Stazom kroz bukovu šumu

Putokaz zarastao u deblo 

Potom slijedi nešto strmiji uspon šumskom vlakom. Podosta je neugodan zbog razbacanog kamenja i mnogih grana stabala, koje su ostale nakon šumarskih aktivnosti. To je nešto čime nas planinare „šumari“ redovito „nagrađuju“ na našim planinarskim stazama. Moram pohvaliti Slovence, jer na njihovim planinarskim stazama takav nered u prirodi nikad nisam srela.

Dobivanjem na visini otvaraju se sve ljepši vidici na okolne vrhove i prema moru. Tu odmah nasuprot stoji Zagradski vrh, koji je poznat po tome što je to bio prvi planinarski pohod mog brace. Imao je tada samo 5 i pol mjeseci. 

Kolona po šumskoj vlaki

Braco nas odozgo prati pogledom 

Pogled na Zagradski vrh 

Opet šumska vlaka

Braco diktira jak tempo, pa sustižemo sve veće grupe planinara, koje su krenule prije nas. Konačno smo opet na pravoj planinarskoj stazi. Baš je gušt bio hodati po stazi pokrivenoj suhim lišćem između visokih bukava, a malo iznad zadovoljstvo je još veće kad nam je pod gojzericama počeo škripati snijeg.

Uživam, ove zime još nisam bila na snijegu. A tek braco! Stalno trči naprijed, pa odluta sa staze u još dublji snijeg, nisam ga još nikad vidjela tako sretnog u planini.

Na pravoj planinarskoj stazi

Braco trči snijegom pod vrhom Viševice

Kolona planinara na bijeloj stazi

Putokaz na prijevoju

Dolazimo do prijevoja između Viševice i Strileža. Planinarski putokaz nas usmjerava ulijevo, još 20-tak minuta do vrha. Mama, tata i ja nakratko zastajemo, da uzmemo malo zraka, a braco nam već maše gore iz daljine… Nezaustavljivo juriša prema vrhu. Krenuli smo za njim, ali nismo ga sustigli sve do vrha Viševice.

Ovaj dio staze prolazi grebenom koji je zasnježen s dvadesetak centimetara snijega. Jednu dionicu staze organizatori su osigurali konopom, da netko od tristotinjak sudionika pohoda slučajno ne sklizne niz padinu.

Snijeg je mekan, pa se lijepo po njemu pješači, a kroz golu bukovu šumu otvara se prelijep pogled prema moru. One ranojutarnje grupe planinara već se spuštaju dole, a ja konačno izlazim iz šume na vršnu travnatu glavicu Viševice, koja je prepuna planinara.

Gore sunce, dole more kroz gole krošnje bukava

Dio staze osiguran konopom

Grebenom prema vrhu

Braco juriša prema vrhu

Na vrhu me dočekuje gužva

I ostali dio naše ekipe 

Na vrhu puše vjetar, pa je podosta hladno. Ali svu tu hladnoću u zaborav stavljaju široki vidici na sve strane svijeta. Viševica (1428 m)  je vrh stožastog oblika, a svojim strmim padinama spušta se s jedne strane prema Ličkom polju, a s druge strane prema visoravni Ravno.

Gledajući oko sebe, sve to čudnovato planinsko okruženje čini mi se kao da se nalazim u sredini nekog velikog prirodnog amfiteatra. Oko mene - Velebit, Bjelolasica, Bijele stijene, Bitoraj, Risnjak, Učka, Medviđak, Zagradski vrh, vrhovi otočnih planina, plavo more, a u daljini bijele se slovenske Alpe… – vidici za pamćenje.

Vrh Viševice (1428 m)

Braco zadovoljan na vrhu

Braco, tata, ja, i iza nas Gorski kotar

Pogled prema Liču, Kvarnerskom zaljevu i Učki 

U daljini - Julijske alpe i Triglav (zumirano)

Obiteljska ekipa na vrhu Viševice

Mama i braco su prvi put na Viševici. Tata i ja smo bili dva puta do sada, ali ovaj treći uspon nam je definitivno najljepši. I zbog snijega i zbog čudnovatih pogleda… Ovjerili smo žigom karton pohoda i još neke dnevnike, pojeli nekoliko zalogaja sendviča iz planinarskog ruksaka i krenuli nazad prema Ravnom.

Spust snježnim vršnim padinama bio je zahtjevniji nego li uspon, ali bez nekih problema vratili smo se do našeg „Fokija“.  Navratili smo do Vagabundine kolibe, gdje se uz dobru ugostiteljsku ponudu družilo mnoštvo planinara.

Marenda na hladnoći 

Spust prema Ravnom

I GSS brine za sigurnost planinara

Druženje planinara u Vagabundinoj kolibi 

„Fokijem“ smo se uputili nekoliko kilometara prema Crikvenici, i onda skrenuli lošom cestom prema Planinarskoj kući i skloništu Kurin. Prošetali smo do kuće, koja je bila zatvorena i udarili u dnevnike žig, koji je ugrađen na prednjoj strani skloništa.

Meni je za danas bilo dosta, ali mom braci ni to nije bilo dovoljno. Tata ga je morao voditi na obližnji stjenoviti vidikovac i to pod ultimatumom – „Ako ne idemo na vidikovac nikad više neću ići u planine!“

Pred planinarskom kućom Kurin (830 m)

Braco na stjenovitom vidikovcu ponad Kurina

I konačno uslijedio je povratak kući našim „Fokijem“, uz kratko zaustavljanje na još jednom vidikovcu - Slipica ponad Bribira. Putem  nas prate prekrasni pogledi na vinodolsku kotlinu i romantičan zalazak sunca…

Pogled s vidikovca Slipica ponad Bribira prema Učki

Vinodolska dolina, Novi i Velebit

Romantičan zalazak sunca

Lijepi pozdrav do nekog novog blogerskog druženja... Do tada ću razmisliti da li da vas vodim još malo u planinski raj Slovenije ili pak u jednu zanimljivu europsku metropolu...

Orjentaciona satnica:

Ravne (skretanja s asfalt. ceste) – Viševica ……..  1 h 40 min

Viševica – Ravne (skretanja s asfalt. ceste) ………1 h 30 min

                         Ukupno: ………………………………. 3 h 10 min

 

 

         

I eto posljednjeg 3. nastavka avanture po Kamniško – Savinjskim Alpama (1. dio ovdje; 2. dio ovdje). Nakon sat vremena izležavanja na vrhu Skute (2532 m) i uživanja u sunčanom danu s prelijepim vidicima, krenuli smo nazad prema Cojzovoj koči na Kokrskom sedlu (1793 m).

Plan je bio popeti se i na obližnji vrh zanimljiva oblika, baš u skladu sa svojim imenom - Štruca (2457 m). Spustili smo se do sedla i onda skrenuli ulijevo po nemarkiranom, ali orijentacijski nezahtjevnom bespuću. Ubrzo stojimo na oblom vrhu Štruce, na kojem posložena hrpa kamenja označava sam vrh. Pogled je lijep na sve strane, a posebno smo očarani pogledom prema devedesetak metara višoj stijeni Skute.



Odmah iza nas Štruca, u daljini Grintovec i Kočne 



Obla stijena Štruce, iznad koje "viri" vrh Grintovca 



Po ne zahtjevnom bespuću do vrha 



Na Štruci (2457 m), iza Skuta 

Vraćamo se na markiranu stazu, te bez većih problema spuštamo po strmoj stijeni do nezgodnog sipara. Koračam prva po siparu, mama u sredini i tata na začelju. Prvih pedesetak metara podosta strme staze koja priječi sipar, po meni predstavlja najteži dio cijelog ovog zahtjevnog planinarskog puta. Ali pustila sam noge, i uz pomoć štapova lagano prošla taj dio.

Mama je ovdje imala malo problema i na usponu, a na silasku je u jednom trenutku skroz „zablokirala“... Nije dobro kad vam noge počnu drhtati, pogled u dubinu je zastrašujući, a jedini čvrsti oslonac pružaju vam vaši planinarski štapovi. Tatini savjeti i moja pružena ruka ipak su pomogli mami da se malo opusti i prijeđe ovo „zeznuto“ mjesto. Kad bolje promislim, čini mi se da bi ovo mjesto bez pomoći štapova bilo gotovo nemoguće proći, barem za nas.

Po grebenu, s pogledom na zelenilo Jezerskog 



Spust kroz stijenu, u pozadini Dolgi hrbat 



Alpska flora 1 (naziv?)  



Alpska flora 2 (naziv?)



Još malo stijene

 

I onda nezgodan i djelom opasan sipar   



Pogled na Štrucu s druge strane 

Sad je puno lakše. Prelazimo ostatak sipara, pa područje kraškog svijeta Velikih podov, i onda se stazom spuštamo do Bivka pod Grintovcem. Uslijedio je kraći odmor i uživanje u prelijepom alpskom okruženju.

Putem smo nailazili na zanimljive primjerke alpske flore, koja u ovim surovim uvjetima uspijeva izboriti svoj opstanak… 



Kroz kraški svijet Velikih podov



Alpska flora 3 - Alpski mak (Papaver alpinum) (?)



Alpska flora 4 - Vednozeleni kamnokreč (Saxifraga aizoides) (?) 



Novi bivak pod Grintovcem



Trojac pod Štrucom i Skutom  

Spuštamo se, pa onda penjemo kroz stijene do uskog prolaza Vratca odakle se pruža posljednji pogled prema Skuti i Štruci. Od Vratca se spuštamo prema Cojzovoj koči, ispred koje nas čeka ostatak ekipe. 



Alpska flora 5 - Alpska ljepika (Adenostyles glabra) (?) 



Kroz strmu stijenu prema Vratcima



Posljednji pogled prema Štruci i Skuti 



Pogled na Tursku goru i Branu  



U uskim stjenovitim Vratcima 



Cojzova koča ispod nas

Slijedi odmor, nekoliko zalogaja hrane, hladni Radler, i dugotrajni spust do Suhadolnika gdje nas čeka naš „Foki“. Nije bilo nimalo lako. U nogama već imamo skoro 6 sati napornog pješačenja do Skute i nazad, a sad se treba s velikim ruksacima spustiti još 900 metara. Ali sve je to za ljude, ludim spustom, bez zaustavljanja, za otprilike 1 sat i 35 minuta, neki malo prije, neki malo kasnije, stigli smo do parkirališta gdje nas čekaju naši automobili. 



Odmor pred Cojzovom kočom



Spust prema Suhadolniku



U društvu "Fokija" 

Sretni i zadovoljni nakon još jednog planinarskog uspjeha, nakratko posjećujemo Jezersko i onda pravac Hrvatska…

Orijentaciona satnica:

Skuta - Štruca .…......................................………          25 min

Štruca - Cojzova koča ............................................. 2h 15 min 

Cojzova koča - Suhadolnik  …….......………........   1 h 35 min.

                                       Ukupno: …………………   4 h i 15 min